MARKO TOLJA
Djetinjstvo i prvi koraci
Kad se sjetiš onog malog Marka koji je stalno pjevao – što bi mu danas poručio?
Samo pjevaj i dalje jer će ti to pjevanje jednog dana u životu donijeti puno sreće i veselja.
Je li istina da si zapravo želio biti kuhar? Kakva bi jela pripremao da nisi završio na pozornici?
Je. I danas obožavam kuhati doma i za prijatelje. Sva moja omiljena jela vezana su uz more, tako da bih sigurno imao neki riblji restoran.
Pamtiš li kako je izgledao tvoj prvi izlazak na scenu – jesi li bio uzbuđen, uplašen ili samo sretan što pjevaš?
Uh, bio sam istovremeno i uzbuđen i uplašen. Imao sam 11 godina i pjevao sam na festivalu pred punom Dvoranom mladosti u Rijeci.
Imaš li neku anegdotu s festivala Mikić ili ranih nastupa koju bi podijelio?
To je upravo taj festival koji sam spomenuo u prošlom pitanju. Možda je najzanimljivija anegdota vezana uz taj nastup to što u početku uopće nisam ja trebao pjevati na njemu, nego jedan stariji dečko koji je u vrijeme priprema počeo mutirati i onda sam ja „uletio“ na njegovo mjesto. Dakle, ja sam slučajni pjevač.
Glazbeni put i čarolija glasa
Što za tebe znači „čarolija glasa“ – i gdje se ona krije?
Za mene to nije ni snaga, ni visoki tonovi, ni tehnička savršenost. Za mene je čarolija glasa emocija i način na koji ispričaš tu priču i poruku koju nosi neka pjesma. Ona definitivno dolazi iz srca.
Tvoj glazbeni put spaja tradiciju i suvremenost – što te najviše privlači u tom spoju?
Baš to što spajam nespojivo. Uvijek me zanimalo biti unikatan, drukčiji… Mislim da je to i bio ključ što me publika prihvatila i što me „trpi“ već 20 godina.
Koliko ti je važno da pjesma ima dušu, a koliko tehniku?
Duša je jedino što je bitno, a tehnika je samo „pomagalo“ da to iz duše izađe van.
Postoji li trenutak u tvojoj karijeri kad si pomislio – „sad sam na svom mjestu“?
Ima ih više, ali isto tako smatram da moram učiniti još mnogo toga da bih došao na to neko svoje mjesto.
Imaš li glazbeni uzor koji te i dalje inspirira?
Što se tiče pjevača to su svakako Oliver i Sinatra. Oni me inspiriraju uvijek.
Mentorstvo i rad s djecom
Što te najviše iznenadilo u radu s djecom u prvoj sezoni The Voice Kids?
Koliko je zapravo lako raditi s tako talentiranim klincima. U početku me bilo strah hoću li znati raditi sa djecom. Na kraju se pokazalo da mi je bilo lakše s njima nego s nekim odraslima. Iskreni su i odmah znaš na čemu si. Nema muljanja.
Postoji li trenutak iz prve sezone koji te baš „kupio“ – spontanošću, emocijom ili iskrenošću djece?
Ma joj, previše ih je bilo da bih mogao jedan izdvojiti. Stvarno su me ti klinci oborili s nogu i cijela je ta prva sezona bila avantura iznad svih mojih očekivanja.
Kako se nosiš s dječjom tremom i osjetljivošću?
Dječjom tremom? Pa veću tremu imam ja dok pjevaju nego oni sami. :)
Koji je onaj trenutak kad pomisliš – vrijedilo je biti mentor? Osjećaj ponosa?
Kada ti na kraju svega dođu djeca i kažu da im je to bila jedna od najljepših avantura u životu i da su presretni što sam im upravo ja bio mentor.
Imaš li neku metodu, šalu ili tajni trik kojim opustiš svoj tim prije nastupa?
Nastojim da cijela sezona prođe u zafrkanciji. Ne kažem da se ne radi ozbiljno, ali sve to pokušavam upakirati u veselje. Jer glazba i je veselje.
Što ti je najvažnije da tvoji „mali čarobnjaci“ nauče od tebe?
Da nije sve u cilju, nego u putovanju. I da nakon Voicea zavole pjevanje i glazbu još više.
Druga sezona – iskustvo i nova energija
Kako se osjećaš vraćajući se u mentorski stolac – što si ponio iz prve sezone? Imaš li novu strategiju za svoj tim ove godine?
Uh, pa kao da mi je još malo veća frka nego lani jer sada znam što nas čeka. S druge strane, jako se veselim novim pjevačima, talentima i druženjima.
Kad gledaš svoje male kandidate – što prvo tražiš, ton ili osjećaj?
Uvijek osjećaj. Naravno, mora sve štimati i intonacijski, ali feeling je uvijek onaj koji prevlada kod mene.
Kakvu atmosferu želiš stvoriti u svom timu?
Zabavnuuuuuuu! ;)
Što bi volio da djeca i publika osjete kad gledaju tvoj tim u drugoj sezoni?
Da smo u prvom redu tu da naučimo nešto novo kroz zabavu. Da nije važno tko prolazi, a tko ostaje… Da svi stvorimo neke lijepe uspomene za cijeli život.
Kad bi morao opisati svoj tim jednom riječju – koja bi to bila?
Sreća!
Dva pitanja za kraj razgovora ☺
Što danas za tebe znači biti „dječak čarobnog glasa“?
Živjeti svoj san bez obzira na to što okolina o njemu misli.
Glas ili srce – što ti, kao pjevač, stavljaš na prvo mjesto?
Srce!
Foto: D. Cepak/HRT