VANNA
Djetinjstvo i prvi snovi
Sjećaš li se trenutka kad si prvi put pomislila: „Ja ću biti pjevačica“?
Nije to bio trenutak, jednostavno su moje misli i maštarije uvijek bile vezane uz sliku mene kako pjevam, ali to nikad nije bila baš realna zamisao ili plan. Negdje potkraj srednje škole učinilo mi se da bih se mogla nekako nametnuti i kao pjevačica kad se dokopam Zagreba radi fakulteta. Nekomu i negdje.
Kako je izgledala ta mala Ivana – što te najviše zaokupljalo, osim glazbe?
Voljela sam gledati filmove, čitati knjige i pratiti sport - kao i danas. Kupovala sam časopise i upijala vijesti iz šoubiznisa, zamišljala te ljude i kakvi bi bili da ih ja upoznam…
Jesi li imala podršku okoline ili si morala sama “dokazivati” svoj san?
Uvijek sam imala podršku okoline, ali više za to da budem odlikaš u školi i upišem sve slobodne aktivnosti koje želim, nego da ostavim sve to radi pjevačke karijere o kojoj moji roditelji nisu znali ništa. S pravom je to bila potpuno neizvjesna i nesigurna opcija.
Da danas možeš porazgovarati s malom Vannom, što bi joj rekla?
Pa npr. rekla bih joj da, ako sam čvrsto odlučila da mi glazba bude i posao, i hobi, i ljubav, i jedina opcija, da uvijek dam najbolje što mogu od sebe, ali da nikad ne zaboravim i da publika ima pravo na svoj ukus koji ne mogu predvidjeti koliko god se trudila. Zato je bolje da moja sreća ne ovisi o tome koliko se sviđam drugima.
Put do glazbenog uspjeha
Koliko su te tvoji marljivi, školski dani oblikovali u glazbenicu kakva si danas?
Pa, mogu reći da sam perfekcionist u mnogo toga, ali nekad se znam i provući nadajući se da i u tome ima šarma.
Jesi li oduvijek imala tu disciplinu i fokus, koji te i danas prate?
Da, s manjim oscilacijama; tek toliko da vidim kako je to «na drugoj strani», ali nikad se nisam na toj drugoj strani predugo zadržala. Iako, i život bez fokusa i discipline ima svoj šarm.
Kako si tijekom godina uspjela zadržati onu iskru, onaj “zašto” zbog kojeg si počela pjevati?
Mislim da čovjek tek s vremenom nauči iskreno voljeti ono za što je stvoren; nekad mi se čini da u nekim fazama života sami sebi pružamo otpor i bježimo od očitog, ali ja iskreno mislim da još rastem i sazrijevam na dobar način kako vrijeme prolazi. Vjerujem da me čeka još uzbudljivih glazbenih trenutaka. Eto, zato.
Postoji li neki trenutak u tvojoj karijeri kad si posebno osjetila – „vrijedilo je“?
Bilo ih je stvarno mnogo i sastoje se od malih poruka, divno sročenih riječi nekih ljudi zbog kojih vrijedi pisati pjesme, do onih svima poznatih kad ti publika skandira ime i nema namjeru prestati pljeskati. Pa oni trenuci kad zajedno sviramo i pjevamo sebi za dušu, u društvu vlastitih idola iz mladosti, eh, to vrijedi!
Kad zapjevaš – vodi li te više osjećaj ili misao o svakoj noti?
Ja nekako mislim da se mora svladati misao o svakoj noti da bi te u pjevanju mogao nesmetano voditi osjećaj.
Mentorstvo i djeca
Što te najviše dirnulo u prvoj sezoni The Voice Kidsa?
To što su i oni najmlađi na kraju imali definiranu spoznaju o tome da su se super proveli u tom showu.
Kako pristupaš djeci koja imaju talent, ali i veliku tremu?
Pokušavam ih nasmijati, nasmijati se toj tremi, objasniti im da je svi imaju i da je pobjediva.
Što smatraš svojom najvažnijom ulogom kao mentorice – što ti je najvažnije prenijeti djeci?
Uh… da dobro pjevanje nije uvijek i dobra interpretacija i da je često bolje biti uvjerljiv nego točan.
Kako prepoznaješ “posebnost” u nekom djetetu?
Uvijek me strah da tražeći glazbeni talent ne propustim uočiti i neke druge važne posebnosti kod svakog djeteta, a sigurno ih ima. Jer nekad su i oni tiši, nenametljivi i diskretni jednako zanimljivi kao i oni koji su sigurni u sebe, makar naizgled.
Što te najviše inspirira kod djece – njihova iskrenost, spontanost, način na koji doživljavaju glazbu ili nešto drugo?
Sve od toga; obično nemam dovoljno vremena koliko bih htjela da ih upoznam, pa krajičkom oka sve promatram i upijam, čak i kad oni misle da ih uopće ne gledam ili ne slušam. Kada pjevaju misleći da me nema, a ja stojim ispred vrata vježbaonice, obično saznam više o njima nego što bi mi sami bili spremni reći.
Druga sezona – iskustvo i novi izazovi
Kako se osjećaš vraćajući se u mentorski stolac?
Toliko mi asocijacija i uspomena prolazi kroz glavu i uvijek se osjećam posebno kada u njega sjednem.
Što bi voljela dodatno istražiti, promijeniti ili nadograditi kao mentorica u drugoj sezoni?
Voljela bih imati više vremena da svakog od njih naučim neku domaću pjesmu koju nisu do tad znali; bez predznanja i predrasuda.
Postoji li nešto što si kroz rad s djecom naučila i ponijela sa sobom u vlastiti glazbeni život?
Mnogo sam toga uočila, osvijestila, na mnogo toga sam se podsjetila, a nekad sam i sama bila takva – puno sam imitirala i mislila da imam vrlo istančan ukus. Originalnost ipak dolazi sa sazrijevanjem.
Kad publika gleda i sluša tvoj tim, što bi voljela da im ostane u srcu nakon nastupa?
Da se čuje i vidi da su se klinci trudili i da su uživali u činjenici što mogu biti i bolji nego što su bili kada smo počinjali.
Ako bi morala izdvojiti jednu rečenicu koja te najbolje opisuje kao mentoricu, koja bi to bila?
Senzibilna i osjetljiva ispod naizgled čvrste površine.
Dva pitanja za kraj razgovora ☺
Što danas za tebe znači biti „kraljica glasa“?
Ma, to je stvar ukusa, zaista jest. Ali nekad, kad i ja budem donekle zadovoljna sama sa sobom, mogu osjećati neku sigurnost i utočište u tome i znam da mi to nitko ne može oduzeti; taj užitak pjevanja koji je onda samo moj.
Kad pjevaš, što vodi – glas ili srce? ❤️
Glas ide tamo gdje ga srce nosi.
Foto: D. Cepak/HRT