Nakon sjajnih nastupa od početka showa, Petru smo gledali u polufinalu. U kratkom interrvjuu s njom doznajemo kako se pripremala:
Mentor Jacques te, nakon što je dosta dugo obrazlagao svoju odluku, odlučio povesti u polufinale. Kakav je bio osjećaj čuti i saznati da si upravo ti njegov odabir?
Svo ono vrijeme kad je govorio o Rei i meni, srce mi je jako brzo lupalo. Cijeli tjedan sam imala drugačiji film u glavi – bila sam uvjerena da Rea ide dalje i da mi je to zadnji nastup. Dala sam sve od sebe i maksimalno sam se opustila. Nakon što je Jacques naveo sve razloge zašto bi i Rea trebala ići dalje, uslijedilo je „ali“ nakon kojeg sam doživjela blagi šok. Kad je odlučio da idem u polufinale oblio me hladan znoj. Bila sam u totalnom šoku. Poslije kad sam sjedila u backstageu, gledala sam u prazno još 10-15 minuta i procesuirala što se to dogodilo. Možda mi je tek dan nakon došlo do glave da sam stvarno s Alenom u polufinalu. Baš jedan pozitivan šok!
Mislila si da ćeš ispasti i dala sve od sebe – znači li to da si tek sada otkrila nekakvu formulu da zapravo budeš potpuno svoja na pozornici?
Dosta često s opuštanjem na pozornici ima veze i izbor pjesme. Mislim da sam na blindu bila jako opuštena, iako se normalno vidjela određena doza treme, ali to je bila pjesma koja mi je toliko dobro „sjela“ i koju jako volim. Dvoboj je bio format u kojem se nisam najbolje snašla. Nokaut je bio baš kao i što sama riječ kaže – na neki način „zakucavanje“. Trebala sam zasjati i stvorila sam sama sebi pritisak. Rekla sam si: „Petra, to moraš zakucati!“. Stvorila sam si napetost koja je opet rezultirala tremom i strahom. Onda je došao prvi live, kad sam prvi put pjevala hrvatsku pjesmu i tu sam se lagano počela opuštati. Kad sam se prijavila na The Voice priželjkivala sam dospjeti barem do 2-3 nastupa u emisijama uživo. Sad se stvarno ostvarilo sve što sam željela, sanjala i zamišljala. Mislim da sam dosegnula nekakav željeni cilj.
Pripreme za polufinale su bile naporne, što se sve događalo?
Pjevala sam noviju pjesmu koja nosi sjetu i nostalgiju, što me inače dosta definira kao osobu. Pjesma plus ja plus moja izvedba – mislim da je to savršena kombinacija. Pripreme su bile naporne, ali uvijek sam sretna u tom naporu i toliko mi je lijepo družiti se sa svima.
Kako se još nosiš s naporima koje sa sobom nose probe i pripreme?
Cijelo vrijeme, doslovno na svakoj probi ili snimanju uz mene je Cedevita. Jako volim Cedevitu od limuna, a pogotovo onu od bazge i limuna. To mi je predobra kombinacija – baš savršen spoj! Volim i bazgu i limun tako da bih se mogla usuditi reći da mi je to najdraži okus, a uz to mi je boja bočice genijalna – možda najupečatljivija od svih, što me također privuklo!
Rekla si da zapravo uživaš u svemu, a vidimo i da si se uspjela riješiti onog „rada s prstićima“ što ti je i Indira sugerirala. Djeluješ i puno sigurnije na pozornici..
Na samom početku, u razgovoru s Jacquesom o planovima, cilj je bio da mi zajedno s timom omogući da mi pozornica bude, nazovimo tako, lječilište – mjesto gdje ću se osjećati kao doma, kao svoj na svome. To se upravo i dešava! Kad pjevam, želim da svi uživaju, da svima bude lijepo i zabavno, pa i da zaplaču ako je pjesma dubokih i teških emocija. Drago mi je kad vidim da netko osjeti i suzama pokaže ono što ja osjećam – to mi je prekrasno.. Onda, normalno da sam htjela maknuti te „prstiće“ ako nekome odvlače pažnju s izvedbe. Stvarno želim da čim više ljudi bude zadovoljno. Indira se isto okrenula na mojoj audiciji i potrudila sam se da to maknem, da opravdam i njezino okretanje. Mislim da je za to smirivanje prstiju definitivno zaslužan cijeli tim. Konstantno nas ohrabruju, pune nas pozitivnom energijom i vibracijama, toplim riječima i lijepim komentarima da ne može biti loše uz njih. Uz to su mi se i neke privatne stvari posložile kako treba tako da stvarno nemam nikakav razlog za strah ili brigu dok sam na pozornici.